Kao znatiželjni dječak koji je s četiri godine iz Hercegovine odselio u Slavoniju nisam dobio cjelovite odgovore na “prirodna” pitanja o svojim precima: o pradjedu Miji, koliko je imao braće i sestara, odakle su došli njegovi roditelji…

Jedina predaja koju smo imali odnosila se na činjenicu da je pradjedu Miji majka bila Kata Šimić, a otac Mate i nije se točno znalo tko je od njih dvojice došao iz Drinovaca, odnosno Peć Mlina. O Matinoj braći i sestrama nitko ništa nije znao, kao ni o jasnijoj poveznici s Akmadžićima u drinovačkom kraju.

Odlazio sam na ljetne praznike u Humac kod baka i djedova i na poseban se način vezao za rodni kraj, a moja znatiželja o našim precima samo je rasla. Shvatio sam da nova sredina u koju smo doselili stvara poseban “kut gledanja” na rodni kraj i da je zato moja znatiželja bila izraženija nego kod rođaka s kojima sam provodio ljeto u Hercegovini.

Jedine meni znane informacije nalazile su se u spomenutoj predaji kako su preci došli iz Drinovaca, točnije iz Peć Mlina, da su od Akmadžića. Kada bih pitao djedovog brata Božu zašto nas na Humcu zovu Akmadže, on mi je odgovorio da je to “isti posa”. Spomenuti djed Božo, zvani Boškan, pripovijedao mi je o rođacima iz drinovačkog kraja s kojima je imao kontakte. U svim naraštajima do danas paralelno je upisivano prezime Akmadžić i vulgo[1] ina­čica Akmadža u istim obiteljima, a to će, s konkretnim podacima, biti prezentirano u ovom radu.

Uočio sam da veliki broj ljudi i obitelji u Humcu ima nadimke, često “neobične”, ali u službenoj uporabi koristili bi svoja prezimena.

Moje je “traganje” bilo iscrpljeno i novi sam iskorak napravio u sedmom razredu osnovne škole kada sam pronašao stari Veselićev rječnik i shvatio što znači riječ akmadža – tur. atmaca, akmaca (vrsta jastreba), lat. Accipiter nisus. Svjedočim da do tada to nitko od moje rodbine nije znao. Bio sam zbunjen novim otkrićem i čvrsto odlučio da ću saznati “istinu”. Neizvjesna istina kojoj sam težio stvarala je “strah” od eventualnog otkrića.

Shvatio sam da su moji “izgubljeni u vremenu” i da ništa konkretno ne znaju o svojim precima – tko su, što su i odakle su. Posebno je interesantno da je počela padati u zaborav predaja koju su nam ostavili stari i zaista smo postali “grana zabijena u pijesak”.

Ovaj rad posvećujem svom ocu koji je imao prilično osviješten identitet i koji mi je, sad znam, jedini rekao pravu istinu. Otac je rođen i umro kao Akmadžić, osviještenog identiteta i tu je svijest prenio na mene. Otac je samo osjećao “sokove” iz dubokog korijenja svojih predaka, a ocu na spomen otkrio sam dalekog pretka Ivana Akmadžića koji je oko 1806. godine doselio s obitelji iz Kozice[2] u Hercegovinu i bio prvi Akmadžić upisan u Bosni i Hercegovini. Kada je otac bio u bolnici u Mostaru, s njime je u sobi ležao jedan Akmadžić (Okmadžić) iz Kozice. Nakon izlaska iz bolnice, otac mi je rekao da je on saznao da smo mi došli iz Kozice kod Vrgorca. Moram priznati da sam to prihvatio s nevjericom, jer je “drinovačka predaja” jedina do tada poznata.

Kada sam došao do knjige Jevte Dedijera[3], otkrio sam da su moji preci došli iz Kozice, odnosno pobjegli od “francuskog zuluma” u vrijeme izgradnje francuske ceste. Svjestan sam Dedijerovih “ideoloških ciljeva” i sretan bih bio da sam imao mogućnost čitanja djela doma­ćih autora.

Nisam sumnjao u autentičnost činjenica koje je Dedijer zapisao za Humac (Umac) i čvrsto sam povjerovao u spoznaju svog oca o našem kozičkom podrijetlu. Nisam odbacio “drinovačku predaju” i bio sam svjestan da ona ne bi niti postojala a da nema poveznicu s Akmadžićima iz drinovačkog kraja (Drinovačko Brdo i Peć Mlini).

Kozica je bila nova točka moga istraživanja. Radeći kao profesor imao sam pristup bazama podataka i došao sam do svakog Akmadžića, Akmadže, Okmadžića, Okmažića i Akmačića u Hrvatskoj i onih rođenih u BiH. U svom istraživanju potvrdio sam da su spomenuta prezi­mena inačice prezimena Okmadžić i da su istog krvnog podrijetla. Okmadžići/Akmadžići su jedan od ogranaka Opačkovića/Opačaka, nastao kao “nadimačko prezime” na prijelazu 17. i 18. stoljeća. U arhivskoj je građi inačica Okmadžić prvi put upisana 1802. godine. U isto vri­jeme pojavljuju se i drugi ogranci nastali od prezimena Opačković/Opačak: Medaci, Ivandići, Mišići i Čiče, a iste sam obradio u ovom radu. Moja su istraživanja, s velikom vjerojatnošću, potvrdila hipotezu da su Opačkovići/Opačci nastali od Dragičevića oko 1690. godine u Vrgorcu i Kozici.

Uočio sam da u Turskoj ima puno prezimena gotovo identičnih kao u Hercegovini, odno­sno na prostoru turske okupacije. Također sam zamijetio da određen broj muslimana ima “domaća” prezimena, a priličan postotak katolika ima u prezimenu turcizam. Proučavajući dostupnu literaturu i istraživanja, sva “nadimačka prezimena” koja sadrže turcizam samo su vulgo inačica starosjedilačkih prezimena koje su nosili preci do (i za) turske okupacije.[4] Potpuno je jasno da je spomenuta “tranzicija” velikog broja prezimena posljedica višestoljetne turske okupacije i turskog zuluma!

Novu nadu dala mi je spoznaja da postoje ljudi koji istražuju podrijetlo starih rodova na prostorima turske okupacije, istražuju njihovu patnju i zbjegove od turskog zuluma. Za mene je najznačajniji gospodin Nikola Mandić iz Mostara, čije knjige posjedujem i koje sam proučio. Osobno sam upoznao gospodina Mandića, koji sada ima oko 90 godina, iskreno me oduševio osobnošću i djelom i dugujem mu zahvalnost. Nikola Mandić u svojim djelima spominje i Akmadžiće, odnosno bijeg Dragičevića iz Hercegovine u oslobođene krajeve od turske oku­pacije. Spominjanje Akmadžića u vrgoračkom kraju poklapalo se s mojim dotadašnjim spo­znajama i prihvatio sam tvrdnje gospodina Mandića kao svoju polaznu hipotezu.

“Od starih Dragičevića[5] tijekom duge povijesti nastala su sljedeća prezimena: Koraći, Džide, Šantići, Ševe – svi nastanjeni u Brotnju – a od jedne grane Dragičevića, koja je izbjegla u oslobođeni Vrgorac oko 1690. godine, nastali su: Opačci, Akmadžići, Kurtovići, Medaci i Stipići od kojih su se kasnije odijelili pojedini njihovi ogranci i preselili u Drinovce, a Akmadžići u ljubuški kraj.

Najstariji pisani spomen o njima nalazi se na devet povijesnih dokumenata izdanih u vremenu između 1400. i 1454. godine na kojima se nalazi kao supotpisnik s ostalim plemi­ćima i knez Juraj Dragičević. (Eusebius Fermendžin: Acta Bosnae, str. 63, 89, 103, 107, 112, 116, 125, 185, 220.).

Dragičevići su, pored knezova Jurjevića Vlatkovića iz Vrgorca, svojim zemljištem obdarili Franjevački samostan u Zaostrogu prigodom njegovog utemeljenja 1468. godine. (Fra Stipan Zlatović: Franovci Presvetoga Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, str. 26, 27.) Jedan tanji ogranak Dragičevića, bježeći ispred Turaka u vrijeme njihova nasrtaja na Herce­govinu oko 1470. godine, nastanio se u Tučepima. (Zbornik “Kačić”, br. 23, za 1993. godinu, str. 93.-111.).”[6]

Moju polaznu hipotezu čine dosadašnje spoznaje i predaje i definiraju se sljedećim činje­nicama:

–   Prigodom popisa Hrvata katolika, što ga je obavio 1742. godine[7] biskup fra Pavo Dragičević u Bosni i Hercegovini i u narednom popisu, koji je obavio 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović, nisu upisani Akmadžići, odnosno niti jedna inačica s korijenom Akmadža.

–   Godine 1690. Dragičevići iz Brotnja bježe u okolicu oslobođenog Vrgorca i od tog roda nastaje veći broj prezimena, a među njima i Akmadžić.

–   Dio Akmadžića vraća se u Hercegovinu oko 1806. godine zbog promjene vlasti u Dalma­ciji, dolaskom Francuza.

–   Dolaskom Akmadžića u ljubuški kraj, ponovno pod tursku vlast, postali su kmetovi i o svemu ovisni o turskoj vlasti. Morali su skriti veze s rodbinom u Dalmaciji koja se borila protiv Turaka u oslobađanju Vrgorske krajine, a novoj je sredini Akmadža “prirodnije” zvučalo i tako su ih prozvali. Nadimak je potiskivao izvorno prezime i bio je dovoljan prolazak nekoliko naraštaja da se “pokidaju” veze s dalmatinskim precima i prilagodi novoj situaciji preživljavanja.

Kako bih rasvijetlio činjenice iz postavljene hipoteze, nužno je bilo istražiti povijesne izvore. Bez utvrđenih činjenica svaka predaja postaje mitologija, a želio sam spoznati samo istinu temeljenu na arhivskoj građi. Ostvario sam kontakt s franjevačkim arhivom u Mostaru i imao sreću upoznati fra Antu Tomasa koji mi je dao pomoć i podršku u svakom pogledu. Zahvaljujući fra Anti 15.7.2009. godine otkrio sam cijeli naraštaj predaka, petoricu braće i dvije sestre spomenutog šukundjeda Mate i njihovog oca Grgu.

Za doživljeni osjećaj pronalaska cijelih naraštaja “izgubljenih u vremenu” vrijede sva odricanja, sve godine rada i traganja. Naša grana “zabijena u pijesak” dobila je duboke žile do “plodne zemlje” i osjetio sam “sokove” iz dubokih žila svojih predaka.

Nastojao sam se distancirat od vlastite emotivne potrebe za istinom o podrijetlu i okre­nuti se obradi istraženih podataka kako bih na temelju znanstvenih načela protumačio istinite činjenice o svojim precima i omogućio sadašnjim i budućim naraštajima da njihovim žilama kolaju sokovi iz “dubokog korijenja”.

Ovaj je rad “oslobođen” stroge znanstvene metodologije, ali ne zbog relativizacije istine, već radi što jednostavnije informacije za najširi krug čitatelja. Kao magistar kriminalistike primijenio sam najjednostavnije metode kriminalistike – pronalazio “tragove”, slijedio ih i tražio međusobne poveznice (korelacije), izvodio sam rekonstrukcije i izgradio “mozaik” na temelju provjerenih činjenica.

Postoje činjenice koje su djelomično utvrđene i neka budu hipoteza za nova istraživanja ili dopuna nekih drugih istraživanja.

Pred završetak istraživanja i pisanja ovog rada u Bosanskoj Posavini pronašao sam gotovo sve ogranke Opačkovića/Opačaka: Opačke, Akmadžiće, Ivandiće, Medake i Mišiće. S potpunom sam ih sigurnošću povezao s kozičkim ograncima, a jedino su kod Mišića rezultati imali razinu vrlo velike vjerojatnosti. Posebno je interesantno da je većina Opačaka iz Koraća, Bijelog Brda i Lužana potomak Okmadžića/Akmadžića iz Kozičkih Poljica i Drinovačkog Brda. Preseljenjem u župu Koraće ponovo su počeli koristiti staru inačicu prezimena – Opačak. U ovom istraživanju sam potvrdio povratak na “staro” prezime – u Vrgorcu i Drinovačkom Brdu s Opačković/Opačak na Dragičević, a u Bosanskoj Posavini s Akmadžić na Opačak. Time je dodatno potvrđena početna hipoteza.

Kako bih u potpunosti istražio svoje podrijetlo, nisam zanemario činjenicu da sam polovicu svojih gena dobio od svoje majke. U znak ljubavi i poštovanja prema svojoj majci Ruži, rođenoj Vujević, istražio sam podrijetlo majčinih predaka i pridodao ga ovom radu.

Zoran Akmadžić