Habent sua fata libelli, dakako, knjige imaju svoju sudbinu. Ali knjige imaju i svoju povijest, točnije pretpovijest, koja krije razloge njihova nastajanja. Profesionalni, znanstveni ili pak književni, umjetnički motivi pisanja uobičajeni su i poznati, a o sveprisutnom imperativu profita što je zavladao istraživačkim i publicističkim sferama da i ne govorimo. S druge strane, postoje i znatno kompleksniji, osobni i intimni poticaji, koji su u znanosti sve rjeđi, čak i kada je riječ o historiografiji i humanistici. Ipak, čini se da jedna egzaktna disciplina kao što je povijesna demografija, predstavlja “teritorij” na kojemu je znatiželja i težnja za spozna­jom još uvijek u uskoj vezi s osobnom vokacijom, identitetom i emocijama. Knjiga Zorana Akmadžića djelo je takvog, iznimnog nadahnuća. Sazrijevala je s autorom od djetinjstva, iz njegove davne ali i danas žive potrebe da otkrije i rasvijetli vlastito podrijetlo. Postavljajući pitanja starijima, tada nije razmišljao o knjizi pa niti o pisanju. Postojao je tek niz tragova o doseobi humačkih Akmadžića oko čijeg su se prezimena i podrijetla plele brojne nerazja­šnjene dvojbe. No, kasnije je i nekoliko podataka bilo dovoljno za početak, osobito istraži­vaču, genealogu, koji je u ovom slučaju ujedno i obrazovani kriminalist. Dobrog kriminalista odlikuje profesionalna skrupuloznost, preciznost, poznavanje zamki induktivne metode, uvje­žbanost u detekciji i sklonost kritičkoj analizi, a sve je to nužno i dobrom znanstveniku. Nema sumnje da znatni dio uspješnih “otkrića” u ovoj knjizi autor duguje upravo svom temeljnom obrazovanju, no da bi uopće pristupio izvorima i razvio svoje istraživanje morao je uložiti dosta rada i vremena u svladavanju niza specifičnih znanja i vještina.

Sumirajući višegodišnji rad, korak po korak, u deset poglavlja Zoran Akmadžić niže i analizira podatke o brojnim naraštajima Akmadžića (Opačkovića), njihovih ogranaka, rodbine i tazbine, na širokom prostoru od vrgoračkoga kraja, preko Hercegovine do Posavine. Početni su ga izvori iz Humca i Drinovaca u Hercegovini vodili preko dalmatinske granice u Kozicu kod Vrgorca odakle je prvi Akmadžić 1806. pred Francuzima odselio u Hercegovinu. Slijedio je čitav niz iznenađujućih spoznaja o kozičkim Opačkovićima/Opačcima iz kojih se od početka 18. stoljeća razvilo nekoliko ogranaka (Medaci, Ivandići, Mišići, Čiče) uključujući i onaj s nadimačkim prezimenom Okmadžić/Akmadžić. Dublji tragovi iz 15. stoljeća kozičke Opačkoviće povezuju s bratstvom srednjovjekovnih humskih plemića Dragičevića koji su prije turske provale imali posjede u Brotnju i Makarskom primorju, a njihovi su se potomci tijekom Velikoga rata, oko 1690. doselili u vrgorački kraj. Akmadžići/Akmadže u Hercegovini (u Drinovcima i Humcu) postupno su izgubili veze s dalmatinskom rodbinom, no isti je “sklop” kozičkih rodova, uključujući Opačkoviće/Opačke i Okmadžiće/Akmadžiće, polovicom 18. stoljeća migrirao i u Bosansku Posavinu, na područje župe Velika i Koraće. Pritom je posebno zanimljivo “vraćanje” na ranije prezimenske oblike (Dragičević-Opačković-Opačak-Akmadžić).

Odmah treba reći: pred nama je djelo koje u spoznajnom i metodološkom smislu otvara nove, tek naslućivane mogućnosti u genealoškim i povijesnodemografskim istraživanjima, napose za hrvatsko stanovništvo dalmatinskog zaleđa, Poneretvlja i Bosne i Hercegovine. Naime, knjiga Zorana Akmadžića nije važna samo za rodove o kojima je u njoj riječ. Ona je svojevrsna metodološka paradigma, istraživački putokaz za buduće genealoge i povjesničare stanovništva na južnohrvatskim prostorima. Prateći svoje kompleksno rodoslovlje, kao dopunu vrelima autor koristi pluridisciplinarni pristup. Uz detaljno istraživanje demografskih i genealoških izvora i uvida na terenu, to je podrazumijevalo poznavanje etnografije i historio­grafije, odnosno specifična znanja o migracijskim procesima, toponomastici, onomastici te narodnoj predaji, usmenoj povijesti i književnosti. U tom pogledu metode Zorana Akmadžića kompatibilne su s radom i rezultatima utemeljitelja genealoških istraživanja hrvatskih rodova u Bosni i Hercegovini Nikole Mandića, ali i mlađih nastavljača njegova djela poput Stanislava Vukorepe, Vlade Pavičića, Roberta Jolića i drugih.

Treba kazati i to da je Zorana Akmadžića, uz golemi trud koji je uložio, u višegodišnjim istraživanjima pratila Fortuna, dobra sreća. Reklo bi se zasluženo. Na povijesnim razmeđima hrvatskoga naroda, na prostorima opterećenim stoljetnim bremenom tuđinskih osvajanja i ratova, gdje su pisani tragovi kontinuiteta rijetki i nemušti, on je uspješno tražio i prepo­znavao čvrste vremenske i topografske točke, nalazio izvore, pouzdane zapise, i otkrivao činjenice o postojanju, životu i kretanju svojih predaka i njihove rodbine. I ne samo to. Ustrajno slažući genealoški mozaik roda Akmadžića, autor je na neki način opisao dalma­tinski, hercegovački, posavski i slavonski krug naše demografske povijesti od početaka 18. do 21. stoljeća. Sreća je bila prije svega u tome da se dio izvora, prvenstveno matičnih knjiga, stanja duša i slične dokumentacije po kojoj se moglo pratiti i rekonstruirati oblikovanje brojnih ogranaka i prezimenskih inačica, ipak sačuvao. Zasluge za to prvenstveno pripadaju naraštajima naših fratara, Katoličkoj crkvi, ali i suvremenim arhivskim i baštinskim ustano­vama. Na žalost, možemo pretpostaviti da mnogi koji krenu Zoranovim tragom u istraživanju vlastitih korijena neće biti njegove sreće. Mnogi će, napose u Bosni i Hercegovini, u nedostatku izvora ostati prikraćeni u tako detaljnim i vremenski “dubokim” spoznajama o svom obiteljskom podrijetlu i povijesti. Iako obuhvaća tek nekoliko rodova (s relativno brojnim ograncima), ova knjiga na svoj način tematizira i cjelinu (pars pro toto). Brojni ogranci Opačkovića/Opačaka, naime, predstavljaju primjer povijesnodemografske sudbine hrvatskih rodova iz pograničnog područja Dalmacije i Hercegovine. Stoga, kada je riječ o narodu toga kraja, poruka ove knjige je jasna. Osim što upućuje na važnost vlastite svijesti i na potrebu da se pisana, arhivska baština brižno čuva, Zoran Akmadžić nam na svom primjeru potvrđuje da ipak nismo izgubljeni u vremenu! Ako se dovoljno potrudimo, na različitim stranama, pa i tamo gdje to ne očekujemo, možemo pronaći čvrste poveznice sa svojim rodom i zavičajem.

 prof. dr. Stjepan Ćosić