Časopis “Naša Ognjišta”, rujan 2013.

fra Robert Jolić

Uzorak kako se izrađuju rodoslovlja

Zoran Akmadžić, Izgubljeni u vremenu (rodoslovlja: Ivandić, Opačković/Opačak, Medak, Okmadžić/Okmažić, Vujević, Akmadžić/Akmadža), Zagreb, 2013. Vlastita naklada;
791 str.; 26 x 20,5 cm.

Upravo je fascinantno kako se sve više ljudi, pa i mladih, želi baviti istraživanjem obiteljskih rodoslovlja. Tu se naiđe i na uistinu nesvakidašnje slučajeve, primjerice da Hrvat iz duvanjskoga kraja rođen u Kanadi istraži brojne matice u potrazi za svojim korijenima, štoviše nauči čitati rukopisnu bosančicu (što zna iznimno malen broj i onih rođenih ovdje), da umirovljenik iz Šuice naučiti čitati rukopisne upise na latinskom jeziku te kako ih upisivati u računalni sustav, kao i brojne slične slučajeve. S druge strane profesionalnog znanstvenika vrijeđa bahatost i nepismenost pojedinaca koji se „bave“ svojim rodoslovljem, štoviše o tome objave monografije, a da pritom nisu prelistali ni jednu jedinu matičnu knjigu niti pretražili bilo kakvu arhivsku građu, nego se oslanjaju isključivo na predaju, na sjećanje starijih osoba iz svojega roda. Rezultati takvih istraživanja su ne samo manjkavi nego potpuno nepouzdani i čisti su gubitak vremena (kao primjer takvoga lošeg rada navodim knjige o plemenu Galići i Čolaci).

A da su sjećanja starijih potpuno nepouzdana i da se na takav način ne može istražiti gotovo ništa, a pogotovo najstarija povijest kojega plemena ili roda, savršeno je pokazao Zoran Akmadžić te upravo zbog takve manjkavosti i svoje monumentalno djelo o vlastitome plemenu nazvao Izgubljeni u vremenu. Naime, sve dok se on nije prihvatio dugogodišnjega zahtjevnog i preobimnoga posla istraživanja matičnih knjiga i druge arhivske građe, njegovi su davni pretci bili potpuna nepoznanica, izgubljeni, nestali. Niti njegov djed nije znao dalje od svoga djeda, a rodbinske su veze s dugim ograncima staroga plemena Dragićevići, od kojih su nastali Opačci, u međuvremenu bile potpuno zaboravljene.

Akmadžić je pošao od vlastite obitelji, ali je s vremenom toliko raširio svoja istraživanja da je otkrio kako su Akmadžići samo jedan ogranak staroga plemena Opačaka iz Kozice u Dalmaciji, u vrgoračkom kraju, kamo su pak doselili pod izvornim prezimenom Dragićević iz Hercegovine, vjerojatno iz Brotnja, krajem 17. stoljeća, u vrijeme velikoga Morejskog rata. Nastanjeni na samoj granici s Otomanskim Carstvom najprije se pomiču u Kozička Poljica, gdje su imali staje, a odatle početkom 19. stoljeća prelaze preko granice, na tursko područje, zbog pritiska novih francuskih vlasti koje odmah po okupaciji 1806. hrvatsko katoličko pučanstvo u Dalmaciji počinju novačiti. Akmadžić je u potpunosti dešifrirao tko se prvi preselio na hercegovačko područje (Drinovačko Brdo, Puteševica, Humac kod Ljubuškog i u druga mjesta). Od Kozice do Drinovačkog Brda udaljenost iznosi svega 2 kilometra, tako da su obiteljske veze i nakon preseljenja nekih obitelji dugo održavane, a kasnije jednostavno zaboravljene! Zanimljiv je i razvoj novih prezimenskih oblika: od Opačaka (Opačkovića) nastaju prezimena Akmadžić (Akmadža), dok se isto prezime na dalmatinskoj strani uvijek upisuje kao Okmadžić (Okmadža), ali i Medak, Čiča, Ivandić i Mišić. Raširujući svoje spoznaje Z. Akmadžić se upućuje i na sjever, u Bosansku Posavinu, u plehanski kraj te tamo također pronalazi brojne davne rođake odselile sa škrtoga vrgoračkog krša u daleke bogate krajeve, s obiljem plodne zemlje. Tamo se Opačci prvi put spominju 1782., ali to ne znači da nisu doselili i koju godinu ranije.

Upravo je fascinantno koliko je izvorne građe koju je Akmadžić pronašao i koristio da bi dobio što preciznije podatke i povezao davno zaboravljene plemenske-rodovske-rođačke veze. Najvažnije su matice župe i stanja duša župe Kozice, kao i nekih okolnih vrgoračkih i imotskih župa, jer su u njima zapisani i sačuvani korijeni ovoga velikog plemena. A potom Akmadžić detaljno istražuje hercegovačke matice: veljačke, ružićke, humačke, drinovačke, tihaljske, kao i one u Posavini: župe Koraće i Velika, ali i drugu arhivsku građu: mletačke zemljišne knjige, turske deftere, te objavljenu građu.

Svi oni koji se namjeravaju baviti istraživanjem vlastitoga rodoslovlja ili su možda već u fazi izrade, morali bi posegnuti za ovim Akmadžićevim radom te se ugledati u njegovu strpljivost, istraživački elan, dugogodišnji rad na pronalaženju podataka, njihovu pravilnom slaganju i izvlačenju zaključaka. Slobodno možemo reći da je Akmadžić istraživač rodoslovljâ tipa Nikole Mandića, našega suradnika koji je uistinu nestor ove znanstvene struke u Hercegovini. Srećom Akmadžić nije usamljen među mlađim istraživačima, a kao čovjeka sličnih istraživačkih kvaliteta navodim prof. Marina Kapulara koji je maestralno odradio rodoslovlja rodnih Zvirovića, a posebno detaljno plemena Šimovića iz istoga mjesta prigodom izrade monografije o fra Nikoli Šimoviću. Uvjeren sam da će se i drugi povesti za njima jer je kristalno jasno da bez dugotrajna i mučna rada neće biti ni kvalitetnih zaključaka ni rezultata.

dr. R. Jolić